PIŠE: JOSIP KRIŽANOVIĆ

 

Bilo je pitanje vremena kada će nas put odvesti u  Kreševo. Grad koji je kroz svoju povijest uvijek bio, recimo „skriven“ u svojoj prirodnoj čahuri, i u velikoj mjeri prometno izoliran, što je zasigurno ostavilo traga- kako u prostornom razvoju tako i u mentalitetu ljudi. Upravo je ta prepuštenost samima sebi od Kreševljaka učinila izuzetno vrijedne i tvrdoglavo uporne ljude koji su uvijek zapravo bili sigurni u činjenicu kako se mogu pouzdati isključivo u sebe- kao što se  u narodu kod nas i kaže –Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Na takvom jednom mentalitetu danas i počiva fenomen Kreševa , općine u kojoj su obrti i zanati stoljećima bili praksa, a taj poduzetnički duh i danas je nadaleko poznat što rezultira nizom visoko razvijenih gospodarskih subjekata. Kreševo ja pak i grad čija je gradska jezgra proglašena nacionalnim spomenikom (na što Kreševljaci mogu biti ponosni; osobno bih se dičio tom činjenicom da je moj grad u pitanju), a tu sudbinu dijele još samo Jajce i Stolac u državi Bosni i Hercegovini.

 U Kreševo smo  i krenuli s namjerom kako bismo s nekolicinom sugovornika porazgovarali  o ovome gradu koji je smješten uz obalu rijeke Kreševćice, saznali neke nove zanimljivosti, uživali u svojevrsnom predavanju i pokušali kroz njihova promišljanja opisati i taj mentalitet, ali i predstaviti neke od mnogih povijesnih vrijednosti ovoga grada. No iz samog posjeta izniknut će ne jedan već nekoliko tekstova i naravno lijepih poznanstava. No korak po korak- idemo lagano – bit će vremena i prostora da sve ispričamo. Ovo će biti prvi tekst u nizu koji slijedi, pomalo specifičan po svome obliku.

Naime, želja je bila prenijeti srž bogatstva grada kroz razgovor i obilazak grada, a ne kroz surfanje. Stoga će temelj prvoga teksta o Kreševu i biti obavljeni intervjui.

I ovaj put, Ana Tolo Ivičević (koja je bila naša sugovornica u tekstu o maškarama na Brnjacima), vrijedna savjetnica u Federalnom Ministarstvu kulture, pomogla nam je organizirati sastanak, koji se naravno pretvorio u ugodno i plodonosno druženje, sa našim sugovornicima. Dakako,  tu je negdje vrzmao se i veseli fra Josip koji je sa svojim radoznalim duhom bio od velike pomoći. Iako se nismo ranije poznavali, vrlo rado je pomogao i podijelio s nama svo svoje znanje (a možda je ponešto i prešutio 🙂 ) i svo vrijeme bio na raspolaganju.

Jedan od sugovornika bio je mladi načelnik općine: Renato Pejak. Naše poznanstvo datira još iz studentskih dana i nekako nam je uvijek košarka tema broj 1 (taj sport koji zahtjeva ne samo fizičku spremnost već i moć brzog promišljanja, a kojemu sam i pisao). Nadam se i želim mu da ostvari svoju ideju i napokon u Kreševu pokrene košarkaški klub, ali razgovor za ovaj tekst ipak je bio drugačije naravi. Načelnik je dao odgovore na nekoliko postavljenih pitanja kako slijedi:

1. Gdine Pejak , s kakvim problemima je Općina suočena kada govorimo o očuvanju i brizi o spomenicima?

R.P: Naša Općina  ima sedam nacionalnih spomenika, u odnosu na broj stanovnika imamo najviše nacionalnih spomenika po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini.

Država je prepoznala i zaštitila spomenike ali su potrebna znatna materijalna sredstva kako bi se po mišljenju struke zaustavilo propadanje istih i njihova revitalizacija.

Općina Kreševo ima veoma skroman proračun i nije sama u mogućnosti brinuti se o svim nacionalnim spomenicima ali možemo kroz dobro osmišljene projekte pokušati pronaći sredstva kroz razne natječaje u BiH, ali i šire.

2. Postoje li fondacije, udruge  koje ostvaruju ili žele ostvariti suradnju s Općinom kroz određene projekte za očuvanja nacionalnih spomenika Kreševa?

R.P: Na području naše Općine godinama egzistira  Udruženje za zaštitu kulturnih i prirodnih vrijednosti koje vodi gosp. Anto Buzuk, istinski zaljubljenik u prošlost Kreševa koji neumorno godinama radi na promociji i zaštiti nacionalnih spomenika. Gosp. Buzuk je bio inicijator da se određena materijalna baština proglasi nacionalnim spomenikom ali mislim da se u narednom razdoblju svi  trebamo uključiti u ovu problematiku očuvanja nacionalnih spomenika.

3. Postoji li formalni dokument po kojemu se rade planovi o aktivnostima vezanim uz  očuvanje spomenika?

R.P: Naši nacionalni spomenici su temelj za razvoj turizma te smo u proteklom razdoblju to prepoznali i ugradili u čitav niz dokumenata kao što je Strategija razvoja općine Kreševo 2016-2026Prostorni plan Općine Kreševo i Strategija razvoja turizma.

4. U kojoj mjeri i kojim tempom se razvija turizam u Kreševu, postoje li određeni planove, projekti koje planirate implementirati u dogledno vrijeme?

R.P: Turistički potencijali naše Općine su veliki ali u ovome trenutku najveći problem je nedostatak smještajnih kapaciteta, odnosno ono što se u Kreševu trenutno nudi posjetiteljima je nedovoljno za smještaj veće skupine posjetitelja(autobus s 50 ljudi).

Sve prednosti koje imamo za razvoj turizma  tu prije svega mislim na kulturno-povijesne , prirodne ljepote i dobru prometnu povezanost (blizina autoputa) trebale bi doći do izražaja izgradnjom smještajnih kapaciteta hotela s minimum 50 ležaja, interes od strane određenih privatnih poduzetnika postoji i nadam se u narednom razdoblju realizaciji ovako jednog za Kreševo značajnog projekta.

Nadalje, susret sa sugovornicim dogodio se u franjevačkom samostanu Sv. Katarine . Samostan koji je utemeljen najvjerojatnije u 14. stoljeću, a više je puta bio razrušen i obnavljan. Naravno samostan zaslužuje poseban tekst, no, u samom uvodu potrebno je naglasiti kako je samostanska knjižnica jedan izuzetan segment istoga. Raritet knjižnice i najstariji primjerak je rukom latinskim jezikom pisana teološka zbirka iz 12. stoljeća. U knjižnici se čuva raritetno djelo Georgiusa Agrico-lae ‘De re metaallica ( O kovinama). Na svijetu postoji samo još jedan takav primjerak koji se čuva u knjižnici grada u  Baselu. Isto tako,  jako bitno je spomenuti i spomen sobu velikog fra Grge Martića , učitelja,  promicatelja pedagoške misli u Bosni i Hercegovini i pjesnika,  koja je u potpunosti autentična i nastala je nakon njegove smrti.

Franjevački samostan Sv. Katarine
Posjet HRT i snimanje priloga o Samostanu

Domaćin susreta bio je gvardijan franjevačkog samostana fra Darko Drljo , a u isto vrijeme tu je boravila i ekipa s HRT-a koja je radila reportažu o ovome gradu. No ugodna atmosfera i sjajni domaćini učinili su da sam se zadržao više sati i zapravo dobio puno materijala za budući rad. Naravno i za gvardijana smo imali nekoliko pitanja pa evo kako je na njih odgovorio.

1.Ako se možete kratko predstaviti. I je li zahtjevno biti na čelu samostana?

D.D: Ja sam Fra Darko Drljo, zaređen sam za svećenika 2001. godine u Sarajevu kao član franjevačke provincije Bosne Srebrene. Obnašao sam mnoge službe kao svećenik-franjevac a od ljeta nakon naših redovnih promjena 2016., imenovan sam gvardijanom franjevačkog samostana Sv. Katarine u Kreševo. Gvardijan i poglavar u današnjem vremenu nije nimalo lako niti zahvalno biti. Iziskuje puno rada, vremena, žrtve, odricanja, odgovornosti, jednostavno valja se svakodnevno trošiti za ljude oko sebe, svećenike i povjereni narod.

2. Važnost samostana za ovdašnje stanovništvo sada i kroz povijest?

D.D: Samostan sv. Katarine  Kreševo je sigurno jedna od najvažnijij institucija ovoga kraja i šire. Oko samostana se odvija uvijek život ne samo u vjerničkom smislu, nego i u društvenom, kulturnom pa često i u ekonomskom smislu. Sve ono što treba imati jedan ljudski život, imamo i mi ovdje u samostanu. Kroz povijest se odvijalo sve u i oko samostana. Datira od konca 14. stoljeća, kroz razna burna i teška vremena ostao je do danas. Fratri imaju neizbrisiv trag kako na ovaj kraj ovdje tako i šire. Ovdje uz sve vjerske sadržaje što je sigurno prva zadaća nas fratara, nerijetko su fratri preuzimali i ostale brige na sebe. Najprije dajući narodu izobrazbu, samostan je često bio škola mnogima koji su stekli svoje prvo opće znanje, a zatim i učeći ih i kako živjeti i preživjeti od svoga rada. Kako je ovaj kraj poznat po rudama i dobrim kovačima, fratri su među prvima davali pouke narodu i u tim važnim za život stvarima. Donoseći stručnu literaturu izvana, poučavajući ljude o rudnicima, o rudama, posebno o željezu, kako ga pronaći, otkriti i kako dalje doći do željeza pa onda i do gotovog proizvoda. I tu franjevci imaju nezamjenjivu ulogu. O toj ulozi kroz povijest svjedoči samostanska knjižnica koja broji oko 40 000 primjeraka, naš samostanski arhiv i naš franjevački muzej, u kojem čuvamo sve ono što je kroz povijest bilo vrijedno, kako bismo budućim generacijama sačuvali bar dio bogate kulturne baštine ovoga kraja.


3. Najvrjedniji i najstariji izložak muzeja?

D.D: Naš muzej čuva rijetke, vrijedne i zanimljive eksponate. Najveći broj odnosi se na tradicionalna zanimanja, vezano uz rude i njihovu preradu. Zatim vrijedni dio sakralne zbirke čine križevi, kaleži, monstrance. Muzej posjeduje zbirku kopija i orginala značajnih povijesnih dokumenata: pismo-Povelju kralja Tomaša Dubrovčanima iz 1444. godine. Dokument kneza Juraja Vojsalića iz 1434. godine, Dozvolu (bujruntiju) za popravak samosta vezira Selima, izdanu 1767 godine. U samostanskom arhivu čuvaju se stari dokumenti, kronike i spisi među kojima je i rukom pisana knjiga Nikolasa de Padua iz XV stoljeća, zatim vrijednu ostavštinu fra Grge Martića, te drugih znamenitih franjevaca.

4.Kada je nastala knjižnica te najvrjednije djelo koje se čuva u samostanskoj knjižnici?

D.D: Sama knjžnica nastala je s nastankom samostana. Fratri su uvijek skupljali, kupovali knjige i ostavljali u samostanu. Raritet knjižnice i najstariji primjerak je rukom, latinskim jezikom, pisana teološka zbirka iz XII stoljeća. Sačuvana je i Strabanova Geographia, prijevod s grčkog na latinski jezik iz 1480. godine. U knjižnici se čuva raritetno djelo Geoggiusa Agricolae De re matallica ( O kovinama), tiskano 1657. godine. Knjiga govori o načinima i metodama eksploatacije i prerade ruda.Zatim knjiga O osmanskim sultanima od Petra Bertellia tiskano u Veneziji 1599. i mnoga druga znamenita djela među kojima se istuču ljekaruše- tiskane knjige o lijekovima, kako se pripravljaju lijekovi i kako se isti koriste. Fratri su tako poučavali narod o ljekovitom bilju.

Knjiga “O turskim sultanima ” 1599

5.Što mislite o on-line knjižnicama ili pak on-line bazi građe koju posjedujete? Biste li bili otvoreni za takvu ideju budući da samostan u Kreševu posjeduje bogatu pisanu baštinu?

D.D: Svakako da i mi nekada u skoroj budućnosti planiramo i našu knjižnicu uvezati s ostalim knjižnicama on-line. Do sada još nismo sve uveli knjige radi nedostatka prostora. Ali kad uredimo kompletan prostor za knjižnicu, onda ćemo raditi i na tom planu. To iziskuje ogromna sredstva te trenutno radi uređenja novoga muzeja nismo u stanju raditi na ovom projektu.


6. Najznačajniji događaj u povijesti  samostana?

D.D: Teško je izdvojiti najvažniji događaj u ovom samostanu. Puno ih je bilo važnih i vrijednih. Puno je bilo i burnih i teških događaja kroz našu povijest. Od rušenja samostana, pa do novog građenja. Od paljenja samostana 1765. pa do njegovog ponovnog građenja. Fratri su uvijek pronalazili način da naprave novu zgradu, novu crkvu i da djeluju na ovim prostorima. Najvažnije je svakako da je to do dan danas očuvano, da danas možemo prezentirati bogato naslijeđe naše povijesti, i svakako je važno to sačuvati u adekvatnim prostorima budućim generacijam. Nastavljamo svi u tom tonu i dalje raditi i obogaćivati već postojeću i knjižnicu i muzej.

Naselje Vranci – Kreševo

Nakon samostana zaputio sam se u selo Vranci, kao i sve u Kreševu i ovo selo je jedan povijesni i turistički fenomen koji zaslužuje zaseban tekst. Tu je u pomoć priskočio gosp Ivica Kesić, koji je vrlo detaljno i izdašno odogovorio na neka naša pitanja jer Vranci su selo u kojem se nalazi jednolučni kameni most kojeg narod od pamtivjeka zove Rimski most , a posebna priča je Vranački zvonik. Evo kako nam je Ivica na jedinstven način predstavio jedinstveno selo rudara i kovača.

Legendarni Jozo Penava je u svojoj Pjesmi o Kreševu  postavio pitanje:

Zdravo, zdravo momci Kreševljaci,

da li znate  gdje je selo Vranci?

 i odmah na to pitanje dao odgovor:

 selo nam je podalje od grada,

ispod Inča debeloga hlada,

gdje orlovi gnijezda savijaju,

čobani se pjesmom dozivaju.

 Tko god je barem jedanput imao prigodu posjetiti ovo slikovito selo i njegov neodoljivi, bajkoviti krajolik, bit će mu jasno kako je ovaj čuveni glazbenik, inače autor preko 300 narodnih pjesama, našao inspiraciju za ove stihove– započeo je Ivica.

1. Ako se možete najprije predstaviti u nekoliko riječi.

I.K: Zovem se Ivica Kesić. Rođen sam 20.10.1966. god  u Kreševu od oca Marka i majke Janje rođ. Lukić. Osnovnu školu završio sam u Kreševu, a srednju mašinsku (strojarsku) tehničku u Novom Travniku. Radio sam u raznim firmama na području općine Kreševo, a danas radim u tvornici sokova Stanić Beverages u Kreševu. 

2. Kakav je odnos Kreševljaka prema nacionalnim spomenicima Kreševa? Naime, slušati o Kreševu i svemu što nudi je predivno, ali jesu li Kreševljaci uključeni u brigu o spomenicima?

I.K: Kao što ste već vjerojatno na internetu pročitali, u Kreševu postoji sedam zaštićenih nacionalnih spomenika od kojih se dva nalaze u Vrancima: skupina od nekoliko starih bosanskih kuća i rimski most. Mišljenja sam da su žitelji naše općine u većini zainteresirani za očuvanje tih spomenika i da veoma rado daju svoj doprinos njihovom održavanju. Konkretno, u Vrancima svake godine kosimo travu, čistimo oko njih, a u suradnji sa općinskim vlastima uradili smo nekoliko zahvata na daljnjem uljepšanju sela. Dvije godine zaredom dobili smo nagradu na natječaju za najuređenije naseljeno mjesto u općini. Jedan od zahvata koje nam je općina( za nagradu) financirala, bio je i popločavanje kamenom puta prema starom vranačkom zvoniku (pločama za zvonjenje). Postavljeno je nekoliko klupa, nekoliko uličnih svjetiljki i sl. Usput, bitno je napomenuti da  je i zvonik na listi za uvrštavanje u popis nacionalnih spomenika. I žitelji ostalih naselja u kojima se nalaze spomenici jako su aktivni oko njihovog održavanja pa tako treba spomenuti i stanovnike sela Deževice koji su očistili lokalitet Brdo na kome se nalaze stećci, te su do istih očistili, proširili i označili prilazni put. Ja sam vlasnik stare kuće koja je pod zaštitom države. Pošto je još uvijek koristim (ne za stanovanje) ja je i održavam, a država još u nju nije uložila niti novčića.

3. Koji je najstariji nacionalni spomenik u Kreševu i koja je njegova priča?

I.K: Najstariji nacionalni spomenik na području općine Kreševo, svakako je stari Rimski most u Vrancima. On je ujedno i najstariji očuvani građevinski objekat na Općini. Bilo je dosta polemika o njgovom nastanku, ali je nedvojbeno utvrđeno da su mu temelji doista iz antičkih vremena , mada je poslije po potrebi vjerovatno pojačavan i dograđivan. Nedaleko od mosta nalaze se i ostaci stare rimske ceste.

Rimski most – Vranci

4. Zvoni li se još uvijek ta’tama (simbolično, da se očuva duh prošlog vremena)?

I.K: Ne znam gdje ste “iskopali” taj ružni naziv ta’ te i zašto se konačno taj pojam ne razdvoji od ovog objekta ( nažalost niste jedini). Radi se jednostavno o Vranačkom zvoniku i predlažem (dobronamjerno) da ga dalje tako zovemo.

Zvonjava  sa zvonika se čula sve donedavno. Zvonilo se za Zdravomariju, prilikom sahrane, a i kad bi zaprijetilo nevrijeme, tj. grmljavina. Sada ponekad samo zazvoni poneki znatiželjni turist kojih u Vrancima ne fali, posebno u ljetnom periodu.

Vranački zvonik

5. Živi li među stanovnicima još uvijek legenda o kovaču, ženidbi i potkivanju jajeta? Ljudima koji dođu sa strane je uvijek zanimljivo slušati mjesne priče  te vrste.

I.K: Okolica sela obiluje raznim jamama i rudnicima, poglavito željeza, pa su se paralelno sa rudarstvom  razvili i talioničarski i kovački zanat. Iz našeg sela potječu najbolji kovači, a potkivanje jaja je tradicija stara koliko i sam zanat.

Radi se o svojevrsnom ispitu zrelosti, jer onaj mladić koji je znao potkovati jaje ( pričvrstiti malu potkovicu čavlima za jaje a da ono ne pukne), dokazao je svoje umijeće i bio je kod djevojaka na cijeni. Ta tradicija (doduše u obliku hobija) očuvana je do danas i dio je kreševske turističke ponude. Naravno da ovi današnji potkivači rade na suvremen način koji je naravno puno lakši i brži, ali ne vjerujem da u Općini postoji danas kovač koji bi ga potkovao na stari način. Taj način je prikazan u 11- minutnom filmu Kreševski kovači koji možete pogledati na Youtubeu.

Poslije Vranaca, put nas je odveo do Kovačije Lukić , jedna od najstarijih i najpoznatijih kovačija koja ima 5 uposlenih, a istu vode trojica braće Josip, Ivo i Pero Lukić.

Kovačija Lukić

Mi smo imali čast razgovarati sa najstarijim bratom Ivom.

1. Od kada je poznato proizvodno zanatstvo u Kreševu?

I.L: Proizvodno zanatstvo poznato je već stoljećima. Još u srednjem vijeku kopala se i prerađivala željezna ruda. Proizvode iz Kreševa su poznavali u Dubrovniku, Veneciji i čitavom Osmanskom carstvu. Do organiziranja dolazi 1907. kada je osnovana Kovačka zadruga u Kreševu, kao takva ona je postojala do 1948. i tada se osniva Tvornica kovanog alata Čelik.

2. U kakvoj situaciji je danas ovaj zanat ?

I.L: Prije rata u Kreševu su bile 24 kovačije, a danas su samo 3 i može se slobodno reći kako ovaj zanat danas izumire.

3. Koji su proizvodi kovačije Lukić i gdje ih plasirate?

I.L: Uglavno proizvodimo alat šire potrošnje za poljoprivredu poput motika, krampova, sjekira i slično. Naši proizvodi 50% se plasiraju u izvozu, a 50% su namjenjeni vlastitom tržištu.

Finalni proizvod urađen u “Kovačiji Lukić”

4. Možete nam ispričati priču o potkovanom jajetu?

I.L: U principu priča kaže da tko nije znao potkovati jaje nije se mogao ni oženiti niti biti kovač. Pri potkivanju jajeta najveći problem je bio ispiti jaje, što je danas uz pomoć tehnologije mnogo jednostavnije. Ukratko, potkivanje jajeta je igra živaca i za to je potrebna izuzetna preciznost kako bi se provukli ekseri i uvukla potkovica.

Potkivanje jaja

Za kraj smo naravno o Kreševu i njegovim nacionalnim spomenicima obavili razgovo i s gospodinom Radojem Vidovićem . Radoje je po struci profesor geografije i povijesti te je i diplomirani novinar i sigurno jako dobro poznaje ovu tematiku, a u isto vrijeme obavlja i dužnost člana Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.


1. Vi ste i član povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika. Koliko je država zaista angažirana i koliko brine o spomenicima kulture (konkretno nacionalnim spomenicima u Kreševu)?

R.V: Svima nam je dobro poznato da je bosanskohercegovačko društvo opterećeno mnogim problemima uzrokovanim proteklim ratom kao i tranzicijom. Nažalost zbog toga zaštita kulturno-povjesnog naslijeđa nije u vrhu prioriteta Vlada na svim razinama, te se sredstva namijenjena za ovu namijenu više nego skromna. Kulturna dobra koja imaju status nacionalnih spomenika kroz povijst su očuvana prije svega zahvaljujući lokalnom stanovništvu. Stoga smatram da je briga o našem kulturnom naslijeđu briga svih nas a ne samo državnih vlasti. Naravno da država ima najveću odgovornost i najveće resurse te u narednom razdoblju očekujem veća ulaganja u revitalizaciju i prezentaciju nacionalnih spomenika. I mi u Kreševu moramo puno više raditi kako bi očuvali naša kulturna dobra koja su nam u naslijeđe ostavili naši preci.

2. Kao diplomirani novinar, mislite li da tematika očuvanja spomenika ima dovoljno medijskog prostora?

R.V: Tko god i površno prati medije u BiH, vidi da su ispunjeni uglavnom žutilom, poluinformacijama, dezinformacijama, crnim vijestima, tek se rijetki pokušavaju ozbiljno baviti novinarstvom. Još su rijeđi novinari koji se bave kulturom. Na sreću u posljednje vrijeme primjećujem da se polako to stanje počinje mijenjati i sve više ima priča o prezentiranju našeg kulturno-povjesnog naslijeđa.  Tako i tematika nacionalnih spomenika počinje osvajati medijski prostor.


3. Trude li se mediji podizati svijest o ugroženosti tih spomenika?

R.V: Teško je reći za medije u cjelini, pojedini mediji se istinski trude da ukažu na potrebu očuvanja nacionalnih spomenika, i koristim ovu prigodu da im se na tome zahvalim.

Za kraj, za sve naše sugovornike smo imali jedno isto pitanje na koje su dali vrlo slične odgovore kroz koje se može primijetiti da svi pozdravljaju spomenuti oblik promocije općine Kreševo i njenog bogatstva.

Što mislite o virtualnim obilascima mjesta, kao što naprimjer postoji virtualni obilazak Brda sv. Mihovila u Francuskoj ili  muzeja Louvre, u svrhu turističke promocije Kreševa?

Gdin Pejak: Primjeri dobre prakse su uvijek dobro došli i zašto ne takav primjer preslikati i realizirati u našem Kreševu.

Sve što su iskusniji i mudriji u ovoj oblasti već prošli mi trebamo samo slijediti  i mislim kako za dobro osmišljen projekat  nije teško  osigurati potrebita novčana sredstva.

Fra Darko: Virtualni obilasci mjesta si sugurno dobra i to i mi podržavamo radi promocije samog mjesta Kreševa i njene okoline. Svakako da bi to pridonijelo široj populaciji bogastvo ovoga kraja koje on sam skriva u sebi a onda i samim tim vjerojatno većim dolascima  turista, zainteresiranih ljudi da to i sami obiđu i vide. Da ovo bogastvo koje krije samostan i ovaj kraj ne ostane samoj sebi svrha. To bi isto bila dobra reklama za cijeli ovaj kraj.

Gdin Ivica: O virtualnim obilascima mjesta imam pozitivno mišljenje jer se na taj način neko područje može približiti posjetiteljima diljem svijeta, koji ga, osim na taj način, sigurno ne bi nikada vidjeli. Jednako tako, pozdravljam sve inovacije u turizmu o kojemu imam pozitivno mišljenje, ali ne u smislu da se nabrzinu zgrnu novci kako neki misle. U turizam treba ulagati kao i u sve grane privrede, a ne čekati da nekome turistu prodajemo sunce i nebo  i kratkotrajno ga iskoristimo.

Gdin Radoje:  Napredak tehnologije daje  ogromne mogućnosti za prezentiranje nacionalnih spomenika, stoga smatram da je to danas osnovni alat koji će omogućiti kako prezentiranje nacionalnih spomenika tako i njihovu valorizaciju u turističkom pogledu. Stoga je neophodno da koristeći nove tehnologije prezentiramo Kreševo kao mjesto koje vrijedi posjetiti.

Naposljetku, zbilja je zadovoljstvo bilo posjetiti Kreševo, obići sve  njegove znamenitosti i upoznati ove krasne ljude. To je grad koji ne spava, grad koji je živ, diše, ima dušu koja vapi da bude sačuvana od prolaznosti vremena, da bude otkrivana iznova nekim novim generacijama, turistima, da jednostavno ispriča svoju priču- priču kako je nastao, kako mu je jedna rijeka odlučila podariti život, kako su ga osvajali, bili nemilosrdni pa iznova gradili.