PIŠE: JOSIP KRIŽANOVIĆ

 

 

Zašto se divimo povijesnim spomenicima, zašto uvijek zastanemo u čudu ih promatrati, fotografirati iz raznih kutova tako da nijedan detalj ne promakne? Možda se razlog krije u zasićenosti modernim načinom života i stvaranja. Jer, ruku na srce, danas djeluje da čovjek uz pomoć moderne tehnologije može sve proizvesti, stvoriti i objasniti, a onda se pojave ovakve građevine i spomenici, obavijeni velom tajni, ljudskom rukom i mukom napravljeni, isklesani u neka davna, nama mistična vremena. A čuda li, niti znanstvenici koji ih godinama, desetljećima istražuju ne mogu dati odgovore na pitanja o nastanku tih istinskih umjetničkih remek-djela.

Vjerujem da se tomu svi i dive, bar ja, toj kreativnosti, snalažljivosti, daru ljudi koji su rukama, od sirovih materijala, stvarali djela kojima se dive umjetnici, povjesničari, arhitekti i laici.
Naime, moj prvi posjet 21 kilometar od Novog Travnika, udaljenoj nekropoli stećaka Maculje na Rostovu ostavio je dubok osjećaj poštovanja prema tomu mjestu kao i osjećaj radoznalosti; otkuda, kako, tko i kada.
Istraživajući, čuo sam nekoliko legendi o nastanku tih stećaka. Legende postoje da pobude maštu i vrijedi ih poslušati i prenositi s koljena na koljeno jer je to naša tradicija, i vrlo je zanimljivo da te nekropole (grad mrtvih) obično nazivaju svatovima.
Dakako, kada god se čuje termin kameni svatovi većina pomisli na Šenoine ”Kamene Svatove”, međutim, BiH ih je puna; nama najbliži i najpoznatiji su na Rostovu te u Bugojnu. Ovdje ćemo pisati o onima na Rostovu čiji je prizor zbilja veličanstven. Za početak imamo dvije legende o nastanku istih.


Jedna od njih kaže da su jedni svatovi krenuli iz veoma udaljenog sela po svoju mladu, stoga su imali potrebu odmorit se te su i zastali, no, kako je hladnoća bila nepodnošljiva oni su se na mjestu skamenili.

Dok druga priča govori da su na tome mjestu Turci sustigli svatove i pobili ih zbog lijepe djevojke plemenitog roda koju su željeli za sebe, a na mjestu te nesretne sudbine podignuti su stećci koji su poslije prozvani kamenim svatovima.

Nadalje, 17. rujna 2007. godine ovaj je lokalitet proglašen nacionalnim spomenikom, a 15. srpnja 2016. uvršten je na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine. Ta činjenica bi mogla biti svima na čast, kao što bi trebala, uz određene prave mjere biti i turistički eksploatirana. No i nažalost, čim se priđe lokalitetu vidljivo je koliko je prepušten okrutnosti vremena i vremenskih (ne)prilika i brizi ljudi koji tu žive, ali koji ne mogu mnogo jer je na državi da brine o tome. A i sama lokacija, mjesto je “nepoznatije” što dodatno otežava približavanje ovoga povijesno i kulturološki vrijednoga lokaliteta široj masi.
Stećci središnje Bosne su najbrojniji i najizrazitiji spomenici kulture srednjovjekovne Bosne, kojih ima u svim krajevima, ali relativno najviše oko Ilijaša, Visokog, Kiseljaka, Travnika i Gornjeg Vakufa.


Nekropola Maculje sastoji se od 101 stećka, od toga su 32 ploče, 52 sanduka, 11 sljemenjaka, a 6 stećaka zbog utonulosti nije definirano, i 16 krstača. Orijentirani su u smjeru zapad – istok i sjever – jug; samo mali broj odstupa od navedenih orijentacija. Stećci su izrađeni od krečnjaka i poredani u redove. Glavni oblik je sanduk s podnožjem, zatim sarkofag sa podnožjem ili bez podnožja, te manji broj običnih ploča.
Stećci nemaju ukrase, osim jednoga na kojemu je očuvan oblik kruga, odnosno jabuka; dok je svih 16 krstača ukrašeno.
Krstače su oblikovane u vidu glave čovjeka i simetričnih, kratkih i trokutastih ispusta, kao nadomjestak poprečnih krakova. Ukrasi su različiti, iako njih nekoliko dominira, a to su :stilizirani križ, krug (jabuka), rozete te oblik koji se najlakše opiše kao polumjesec.
O vremenu nastanka, trajanja i „nestanka“ stećaka mišljenja su različita. Na osnovu raspoloživih podataka, može se tvrditi da se pojavljuju od druge polovice XII. stoljeća, da njihova prva faza traje i kroz XIII. stoljeće, da se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV. i XV. stoljeću, s tim što cvjetanje zahvaća drugu polovicu XIV. i prvu polovicu XV. stoljeća. U XVI. stoljeću ova vrsta umjetnosti postupno nestaje.
Nadgrobni spomenici u obliku križa su mlađi spomenici i ne pripadaju više srednjem vijeku i ma koliko izgledali slični među sobom, ipak se i kod njih zapaža nekoliko stupnjeva evolucije. Može se samo pretpostaviti da se prijelaz iz ploče u križ dogodio u prvoj polovici XVII. stoljeća.
Što se tiče istraživačkih i konzervatorsko-restauratorskih radova, direkcija Zemaljskog muzeja u Sarajevu, pedesetih godina prošlog stoljeća, započela je sustavnija istraživanja nekropola sa stećcima u Bosni i Hercegovini.1
Ali činjenica je da su stećci kao i krstače oštećeni, dislocirani i bez adekvatne brige samo će nastaviti propadati.


Naposljetku, ti srednjovjekovni kameni spomenici, koji nam svojim izgledom mogu mnogo reći o shvaćanju smrti koje su imali tadašnji ljudi,  bili su inspiracija mnogim ovdašnjim pjesnicima i piscima. Opčinjenost njima se očituje i u motivima radova Maka Dizdara koji kaže da to

‘’Jeste kamen, ali i riječ;
Jest zemlja, ali i nebo;
Materija, ali i duh;
Krik, ali i pjesma;
Smrt, ali i život;
Prošlost, ali i budućnost’’.

 

 

 

1-http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2979